Dražen Turina Šajeta, Đorđu Balaševiću posvetio je “Đoletovu pjesmu” koja dolazi uoči 11. svibnja, obljetnice rođenja nezaboravnog “panonskog mornara”. Šajeta nikada nije skrivao divljenje koje osjeća prema Balaševiću čija ga je prerana smrt teško pogodila, a sve te emocije pretočio simbolički – u stihove: “Đorđe Balašević me je često spominjao na koncertima u mom kraju, osobno smo se poznavali, napisao je i predgovor mojoj prvoj zbirci pjesama, a sve je počelo kada sam javno u Hrvatskoj stao na njegovu stranu tamo ranih devedesetih kada je to imalo težinu. On to nikada nije zaboravio pa je posebno za mene bio i dirljiv naš posljednji susret kada me je prozvao u publici na koncertu u mojoj rodnoj Opatiji, morao sam se ustati i cijela sala mi je aplaudirala. Eto takav je naš odnos koji nisam htio iskorištavati pa ne bih nikako htio da tako ispadne ni sada ipak se tu radi o Najvećem Kantautoru i Njegovom Fanu. Naravno da me je duboko pogodilo to kada je preminuo ali ostaje činjenica da smo istog zanata i imao sam duboku potrebu posvetiti mu pjesmu. Napisao sam je svega par dana nakon tog tužnog događaja i spremio u ladicu jer je sve to bilo previše emotivno za mene, a i nisam htio da se to krivo protumači. Ne volim “patetične parade” po društvenim mrežama kao što sam uvjeren da ih ni sam Đole nije volio. Foto: Petar Kürschner Usput, izbjegao sam i izjave u medijima o svemu tome koliko sam mogao, ali bio sam i toliko tužan da nisam čak bio u stanju slušati njegove pjesme mjesecima. Nakon nekog vremena njegove ploče ponovo su se vratile na gramofon u našoj kući pa sam posegnuo i za tom pjesmom. Okuražio sam se odsvirati tu pjesmu njegovom, a i mom, dugogodišnjem suradniku Elvisu Staniću i on mi je rekao da ga je dirnula. Predložio je da ju snimimo te se pobrinuo za njezin aranžman. Rekao sam kako bih volio da bubanj snimi naš Tonči Grabušić jer je on kao i Elvis bio dugogodišnji član Đoletovog pratećeg sastava, a obojica su snimili i neke od mojih najuspješnijih albuma. Elvis je tada predložio nešto o čemu sam snivao ali se nisam usudio izgovoriti: “A što kažeš da pozovemo i Cakija i Duju da nam se pridruže?” I tako je bend sa Aleksandrom Kravićem Cakijem na basu i Aleksandrom Dujinom Dujom na klaviru bio kompletan kao i pjesma i cijela ova priča. Za ‘tambure u transu’ pobrinuo se Danijel Maseljević. Želim da ova pjesma bude moj osobni čin i mislim da je dobra. Moram reći da je to prva pjesma na koju sam pustio suzu dok sam je pisao ali neku suzu koja daleko od suhoparne patetike, uostalom tako pišem svoje pjesme, posebno balade za koje i je moj uzor Đole zaslužan. Na neki način pjevam baš o tome. Ali ne i samo o tome, tko treba znat će o čemu se tu radi ili bolje reći – osjetiti…”, otkrio je Šajeta.

Njihova uzajamna naklonost jasno je vidljiva i u redcima koje je Đorđe napisao u predgovoru za Šajetinu knjigu „Šparuga bluz“: “Reč je Čoveku Od Talenta, dakle, o dečaku koji mi je ponudio svoj Prateći Vokal u vreme kad su mi svi nudili Preteće Vokale, o kolegi pesniku-kompozitoru-pevaču-novinaru-i koznaštasvejošu, a od mene se očekuje da budem objektivan? Ma, ne pada mi na pamet… Šajeta i ja doduše nikad nismo imali prilike da potražimo trećeg za preferans, i možda je i bolje što nismo, jer tek tad bi počela da nas hvata panika. Vremena u kojima smo se ni krivi ni dužni zatekli uskratila su nas za poneku zamagljenu bocu malvazije i intonaciju zrikavaca u senci kakvog sporog zvonika, ali ponekad ljude ne moraš preterano poznavati da bi im bio prijatelj. Prijatelji, na kraju krajeva, nisu antibiotici pa da deluju jedino ako ih konzumiraš u redovnim vremenskim razmacima… Nekih Par Reči jednostavno je ukrstilo naše kordinate i odredilo nas pod zvezdama, to je čitava priča…”